Kada je austrijski vojskovođa Eugen Savojski 1697. godine krenuo u pohod na Bosnu, došavši do Vranduka, kako se navodi u historijskim dokumentima, uočio je koliko je teško osvojiti ovaj grad i jednostavno ga je zaobišao.
Tako je i danas. Grad i tvrđavu Vranduk, koji su sagrađeni na visokoj stijeni iznad klisure i nalaze se na oko 14 kilometara sjeverno od Zenice, samo rijetki posjećuju.
Kaciga i štit
U srednjem vijeku Vranduk je bio jedan od kraljevskih gradova, a u osmanskom periodu tvrđava je služila kao politički zatvor u kojem su skončali brojni politički krivci, uglavnom kadije i muftije.
Ekipa „Dnevnog avaza“ posjetila je tvrđavu Vranduk, ali u nju nismo mogli ući jer je zimi zatvorena. Naišli smo, međutim, na toplo gostoprimstvo mještana, koji i danas čuvaju višestoljetnu tradiciju i pričaju najljepše priče o svom mjestu.
Zijad Čamdžić je kovač i izrađuje razne predmete od metala. Mnogi su ga prozvali jednim od posljednjih čuvara bosanskog kraljevstva, i to s razlogom. Ima 50 godina i jedini u Vranduku posjeduje opremu koju su nosili čuvari bosanskih kraljeva. Kako bi pozirao našem fotoreporteru ispred tvrđave, obukao je plavo-bijeli ogrtač, stavio kacigu, štit s grbom kraljevske porodice Kotromanić, uzeo aluminijski mač i koplje.
– Ovako su čuvari pred ulazom u stare kraljevske odaje čuvali svoje vladare. Ogrtač mi je skrojila supruga, a ja sam u mojoj radionici izradio sve ostale predmete. Tako se prije Bosna branila od neprijatelja, mač spreman za pojasom, kaciga na glavi, koplje u jednoj, a štit u drugoj ruci – kaže Čamdžić.
Takva herojstva ostala su samo kao sjećanja koja se prenose s koljena na koljeno. A kako se danas živi u Vranduku, pitali smo njegove mještane. Iako su donedavno imali tri prodavnice, danas nemaju nijednu. Nema ni apoteke, doma zdravlja. Stanovništvo je uglavnom starije.
Jedan od najstarijih mještana je 83-godišnji Hazim Mujezinović. Vidjevši novinare, zastaje i rado pristaje na razgovor. Na naše pitanje kako je, u šali odgovara:
– Kao država naša. Ovdje sam rođen i ovdje sam cijeli život proveo. Ne bih mogao nigdje drugo. Živim sa suprugom, penzionerski. Oboje smo invalidi, ona 90, a ja 100 posto. Radio sam na prvoj visokoj peći u „Željezari“ u Zenici. Eh, sine, kad bih ti sad počeo pričati… – kaže Mujezinović i odlazi polako oslanjajući se na štap i kišobran.
Zaštita države
Desetak metara dalje, uz same zidine tvrđave, papiriće i druge otpatke kupi Enes Fetić. Cijeli život je proveo tu, a penziju je, kao i većina mještana, zaradio u „Željezari“.
– Ljeti ovdje poneko i dođe da vidi tvrđavu. Zimi je pusto. Ja ponekad izađem i malo počistim. Ovo je tvrđava pod zaštitom države i trebamo je čuvati i održavati. Ako nećemo mi, ko će – govori on.
Ispod tvrđave nalazi se džamija Sultana Mehmeda Fatiha, za koju se smatra da je sagrađena u ime ovog sultana, za vrijeme njegove vladavine od 1451. do 1481. godine. Tako Vranduk spada među prva mjesta u BiH u kojima je podignuta džamija.
Grad Vranduk – srednjovjekovna utvrda s džamijom proglašen je nacionalnim spomenikom i istinsko je blago naše zemlje.
Legenda o hljebu i lepinji
Zijad Čamdžić zna brojne legende o vrandučkoj tvrđavi. Jednu od njih, pod nazivom „Hljeb i lepinja“, ispričao nam je i pokazao dokaz o njenoj istinitosti uklesan u zidine.
– Kada se u 15. ili 16. vijeku zidao drugi bedem tvrđave s puškarnicama, u zemlji su vladale suša i glad. Radnici su zidali i nestalo je hrane. Tada je izdat proglas u cijeloj zemlji da se donosi hrana kako bi se radovi nastavili. Bio je veliki odziv i hrana je dovlačena karavanima. U spomen na sve koji su se odazvali njegovom pozivu, glavešina je naredio da se na ovom mjestu u kamenu uklešu dvije rupe, jedna za hljeb, a iznad nje druga za lepinju – ispričao je Čamdžić.
Izvor: Dnevni Avaz.ba
